Cvjetnica na omiškim stijenama

Obilježena 20. obljetnica stradanja hrvatskih vojnika na Prokosu
31. March 2015.
Održana akcija “Pješačenjem do zdravlja”
20. April 2015.

Sama pomisao na rano ustajanje i pomicanje kazaljki za jedan sat naprijed ubija volju za bilo kakav izlet i čovjeka jače vuče krevetu. Zato je nekad bolje ne misliti nego jednostavno ustati i krenuti, jer čim se preko praga zakorači u novi dan počinje slatka avantura neizvjesnosti, novih susreta i novih predjela. Tako se i meni dogodilo te nedjelje. Dok je dan s okolnih brda lagano silazio u grad, autobus nas je iz ustajale nepromjenjivosti mostarskih ulica uspavane vozio prema moru i za par sati već smo se pogledom verali po omiškim stijenama pijuckajući jutarnju kavicu kraj Cetine.

Uz proljetni povjetarac koji je njihao gizdave glave rascvale mlječike i pjesmu „Milosti je čas“ koja je dopirala iz crkve sv. Mihovila penjali smo se prvo stubama, pa kamenom stazom do Fortice unutar čijih zidina smo uživali u doručku. Nije loš osjećaj pogledati s visa na prostranstvo mora i na uličice na čijim pločnicima ostaju naši svakodnevni problemi, nekako se svi oni, ako ih se uopće i sjetimo, učine manjim, lakše rješivim. More široko, planine visoko, a kanjon duboko, otvaraju pred nama veličanstvo svoje ljepote koja traje kroz vrijeme.

Iako su mnogi negodovali zbog naglog uspona, mali predah i okrepa vratili su im volju za dalje. Novi napor uzvraćao nam je veličanstvenim vidicima koji su se prostirali na sve strane. Korak po korak po kamenoj stazi iznad mora penjali smo se prema sljedećem odmorištu – proplanku pored lijepe šume borova pod samim vrhom koji je nekima bio neodoljivo privlačan pa su odustali od vrha do kojeg je trebalo još samo pola sata. Odlučili su ostati tu i uživati ležeći na suncu. Svatko ima svoj Everest! Mi ćemo ipak gore, naše čežnje su veće.

A sa vrha pogled na sve četiri strane od kojih svaka ima nešto posebno lijepo svoje. Golemo Biokovo koje se kao kameni reptil pružilo uz more u njedrima pomno čuva mala sela i mami da mu se dođe, snježni vrhovi planina Hercegovine i Dalmatinske Zagore koji se istovremeno čine i bliskim i dalekim promatraju nas kao čuvari sjevera, kanjon Cetine koji kao da nam čestita što sad s visa gledamo na njegove dubine i na koncu more, more sinje, ta tajna koja tišinom priča beskrajne priče. Sva muka u trenu nestaje i ustupa mjesto ushitu koji donosi ta širina koja nas učini za mrvu skromnijim, a samim time i sretnijim. Zbog tog trenutka znam, – potegnut ću i opet!

Tekst: Dragica Lupić

//]]>