HPD “Čvrsnica”: Od “nećete vi ni na 0 mnv” do vrha Mosora

Nezaobilazna destinacija tijekom cijele godine – Vlašić
18. December 2019.
PD Vis i GSS Žepče: Noćni uspon na Matinski vis
18. December 2019.

Prošloga petka, nakon napornog radnog tjedna, sastali smo se na kavi, tek toliko da malo rezimiramo sezonu.

Eto zima je tu, a nismo baš opremljeni za nju, gotovo je za ovu godinu, da je ekipu, polaznike VII. planinarske škole, skupiti makar na domjenak i slične priče.

I, kako to obično biva, uskoro se društvo proširilo, a pivo išlo k’o dica iz škole.

“Nećete vi u nedjelju moći ni na 0 mnv”, na Ćomino jadikovanje o još jednoj turi, dobaci Mate “Ni na Bačvice! ”“不要對魔鬼撒謊” što bi rekli stari Kinezi, desetak minuta tipkanja, koje “halo, ta nisam te probudio” i ima nas devet za Mosor (Split, HR).

“ Je li ovo Karlovac?”, šali se Toni, aludirajući na maglu, dok plaća putarinu na izlazu Blato na Cetini, u nedjelju (8. prosinca 2019.), oko sedam sati . Odavde idemo cestom D70 u Gata, pa nakon nekih dva i pol kilometra (na oštroj okuci) skrećemo ka Gornjem Sitnom na uski asfaltirani put bez većih rupa.

Gornje Sitno je naše mjesto okupljanja, tamo stižemo 10 – 15 minuta ranije (okupljanje u 8:00). Taman za popiti kavu. S Dakom i Tomom, koji su bili u autu ispred nas, vraćamo se 100 m u selo do konobe, gdje nas na parkingu zatiču Ana i Robi zajedno s psom, kujicom Pipi.

To nas je osam, još čekamo Milenu Šijan, jednu od četiri Hrvatice, koje su, kako ona voli kazati, ispele Mt. Everest. Ona će nam pomoći odabrati stazu i jedan dio penjati s nama. Točno na vrijeme stiže i ona, kratko upoznavanje i odmah se vadi zemljovid na kojem nam pokazuje staze i pravce. Nakon kraće rasprave odlučujemo ispeti se do Vickova stupa, pa onda grebenom do Velikog Kabla i spustiti se do Planinarskog doma “Umberto Girometta” i natrag na polaznu točku. Staza je kategorizirana kao teška (4/5).

Oko osam i četrdeset i pet polazimo prateći oznake. Inače, cijelo područje je jasno označeno i putokazi su na svakom raskrižju i već nakon 15- tak minuta divimo se pogledu na Split i srednje dalmatinske otoke. Milena nam strpljivo pokazuje i objašnjava što vidimo, pokazuje nam i razmjere štete onog velikog požara od prije koju godinu. Vrijeme brzo prolazi i nakon sat vremena moramo se rastati od Milene. Pozdravljamo se do nekog novog penjanja. Nama je ostalo još sat i pol do prvog cilja, Vickova stupa. Označena staza vodi ravno “uvis” kroz i preko kamenja i škrapa. Pazimo na svaki korak na skliskom kamenju, hodajući ponekad i četveronoške i nakon 20 minuta izbijamo na malenu zaravan kojom dominira ruševina kuće sazdane od grubo klesanog kamena, s južne strane opasana visokim zidom (tor). Ne propuštamo se slikati i malo odmoriti.
Ostao je završni uspon, staza ravna više sliči na stepenice, nije mi žao mene nego malene Pipi. Sve češće se čeznutljivo okrećem prema Splitu, tražim Marjan, valjda su tamo negdje i Bačvice, 0 mnv. I ove oznake mi nekako izgledaju svježe, da se to Daka i Tomo ne poigravaju s nama, ponijeli sprej pa markiraju i priječe. Ipak, za jedan satak se dovlačim do grebena. Pogled odozgo, mada ga je izmaglica i magla malo pokvarila, od sjeverne strane Mosora (krševiti Jabukovac), pa sve tamo do Kamešnice me vraća u život.
Krećemo ne tako širokim grebenom do Vickova stupa kamo stižemo, sve s kamena na kamen, za 15 minuta. Vickov stup (1325 mnv drugi najviši vrh Mosora) crveno obojena kućica okruglih prozorčića pruža nam zaštitu od hladnog vjetra koji je počeo puhati. Tu smo i blagovali, malo se odmorili i kad smo izašli van dočekao nas je čudnovat prizor. Plovili smo zajedno s grebenom u moru magle, dojam je pojačavalo sporadično pojavljivanje mora visoko iznad “horizonta”. To se oblak spustio na planinu, a bez stvarnih orijentira mozak pogrešno kompenzira horizont postavljajući ga puno niže nego što zapravo je. Krećemo prema Velikom Kabalu grebenom, po sad već skoro potpuno suhom kamenu. Negdje na pola puta vidljivost se naglo smanjila na kojih stotinjak metara možda i manje.

Još opreznije, ako je to moguće, idemo dalje prateći oznake i za pola sata stižemo do mjesta gdje na greben izlazi staza od doma “Umberto Girometta”. Tu kao da se i vrijeme predalo, razgali se i ugledasmo veliki križ na vrhu Mosora (1339 mnv). Daka i Tomo doslovce otrčaše ka vrhu, lako je njima, ta Tomo je onaj fakultet za skaku završio, a i ostatak ekipe osokoljen “odskaka” do vrha. Ja sam se “dovuk’o” za 10 minuta.

Na vrhu osim križa i kamenih stolova imate pečat uliven u stijenu i drugi u kutiji u podnožju križa. Nakon slikanja vratili smo se do raskrižja odakle smo počeli silazak. Ovu stazu ne zovu badava „Ljuto kame“ (i sam vrh ponekad zovu Ljuti Kamen). Ljudi slabijih koljena moraju biti dobro usredotočeni da se spuste niz ovu ljut do šumarka crnog graba odakle je staza malo položenija, normalnija. Za nešto više od sata dolazimo do doma. Velebno zdanje gdje možete ručati, osvježiti se i prenoćiti za sitne novce.
Od doma do polazne točke vodi normalna staza (izletnička) gdje stižemo za nekih sat vremena i sumiramo one podatke o turi.
Na turi smo proveli 7 i pol sati od toga smo hodali 4 sata i 55 minuta, prešli smo 8,41 km, a visinski skok je bio 732 m. Tura je, po mom sudu, usporediva s usponom na Pločno – ocjena teška.
Ana i Robi nas pozivaju na kavu u Split, što smo prihvatili. Robi, osim što je širokobriješki zet, je i vlasnik franšize RIZZO sendwich bar; osobno nam je složio sendviče za prste polizati. Ako vam se ukaže prilika obavezno probajte.

Na kraju smo završili u zimskom gradu i ja sam uz rum punch napokon dočekao svojih nula mnv (dobro 2-3 m/nv).

//]]>