Hrvatski planinar na svojim stranicama opisuje ljepotu Vranice i gostoljubivost „UP Raduša“ iz Uskoplja

Na stranicama časopisa “Hrvatski planinar” nedavno se pojavio zanimljiv tekst autorice Snježane Plazonje iz Splita. Članak opisuje ljepotu bosanskohercegovačke planine Vranice te ističe izuzetnu gostoljubivost planinarskog društva “UP Raduša” iz Uskoplja. Plazonjina priča o susretu s ovim planinskim draguljem i srdačnošću lokalnog planinarskog društva ostavlja snažan dojam među čitateljima.

Planina prijateljstva

Vranica u Bosni Hercegovini

HRVATSKI PLANINAR, autor: Snježana Plazonja, Split

„Ova je priča počela prije oko dvije godine Bilo je to otprilike u ono vrijeme kad se planine još dogovaraju je li još uvijek zima ili je ipak red na proljeće. U naše društvance stigao je mlad momak, tvrdog naglaska, sa žestokom rakijom i širokim srcem. Stalno nam je pričao o svojoj Bosni, svojoj rodnoj grudi i jednoj prekrasnoj planini koja izranja iz njegova rodnog sela. >Kad ćemo na Vranicu’?<  pitanje je kojim bi Matej pozdravljao svakoga koga bi upoznao.

Tu silnu želju da nas ugosti, da nam pokaže ono o čemu priča, pretočili smo u dogovor o višednevnom izletu na tu najvišu srednjobosansku planinu. Ovogodišnji prvosvibanjski praznici pokazali su se kao prava prilika za to.

Prvoga dana napustili smo poprilično visoke proljetne dalmatinske temperature i zaputili se u nešto blaže srednjobosanske. Iz Uskoplja nas naš Matej i njegovi prijatelji prebacuju u džipove. Nema šanse, kažu, da do Radovine dođemo malim autima jer je put još uvijek zarobljen snijegom. Ne vjerujemo, jer svibanj je (pa jedino jeSeverina vidjela snijeg u maju), međutim, domaćini nas vrlo brzo razuvjeravaju. Nakon adrenalinske vožnje zaleđenim makadamskim putom stižemo do planinarskog doma Radovina. Ona poznata toplina iz vjerojatno najoriginalnije, ali i najtoplije peći s kojom smo se ikad u životu susreli, odmah nas je ugrijala. Nakon okrjepe i odmora spremni smo za drugi dan.

Sutradan ujutro svi ustaju na vrijeme, doručkuju i potpuno opremljeni čekaju ispred doma. Davanje uputa prepuštam Mateju, kojemu oči gore dok govori o tome kamo nas vodi, što ćemo vidjeti i što možemo očekivati. Ponos koji izvire iz njegova osmijeha i sreća kojom sjaje njegove oči najbolje nas motiviraju.

Prvi dio staze, koji domaći zovu Kolibe, vodi mimo.. pogađate, drvenih koliba. Bajkovite nastambe smještene uza sam potok, ispod visokih jela, povezane drvenim mostićima, prava su atrakcija i nemoguće je proći pored njih, a ne zastati. Kako napredujemo tako je snijeg sve veći, a iako mu se nismo nadali, nismo bili ni previše tužni zbog ponovnog susreta s njime. Za nas Dalmatince snijeg je rijetka pojava, a kada nas ovako pitomo dočeka u planini, ne možemo ništa drugo nego uživati u beskrajnom bijelom prostranstvu, koje i u svibnju drži vrhove okovanima.

Naš cilj, vrh Nadkrstac, zavio se u oblake negdje u daljini, ali mu bez posustajanja hitamo u zagrljaj i ne prolazi mnogo vremena, a on nam ga uzvraća. Priroda je učinila svoje, poslala je i kišu i snijeg i vjetar, ali naša ustrajnost i pouzdanost u domaćina dovela nas je do najvišeg vrha Vranice i središnje Bosne. Nadkrstac je visok 2112 metara. Naravno da smo zavijorili sve naše zastave zajedno s bosanskohercegovačkom, koja čvrsto stoji na vrhu. Kad smo se vratili, sav je sjaj i raskoš bosanskoga gostoprimstva još jednom došao do izražaja. Je li itko ikad bio u Bosni, a da nije bio tolikosrčano dočekan, tako rado primljen i tako lijepo ugošćen!? Iz toploga doma dopire miris roštilja, s druge se strane vrti janje, a s one spomenute, originalne peći, napravljene od kamionskih felgi, širi se miris kave i vrućeg čaja.

Gostoprimstvo je trajalo tri dana jer nas treći dan nisu tek tako pustili da odemo. Posljednjeg dana svoga boravka u Bosni ponosnoj posjetili smo Ždrimački slap, prirodnu atrakciju iznad samoga sela. Taj prekrasan slap omiljen je medu lednim penjačima, no ovoga je proljeća odolio zimskim uvjetima, koji su vladali na nešto višim obroncima planine, i podario nam svu svoju očaravajuću raskoš. Zatim su nas jedan od domaćina, predragi Ante, i njegova predivna supruga Mihaela, ugostili u svom restoranu, počastili nas najukusnijom hranom i ispratili najsrdačnijim zagrljajima. Planina prijateljstva koju smo izgradili nadmašila je sve ispenjane vrhove.

Hvala prijateljima iz Uskoplja i Udruge planinara Raduša, a Mateja pitamo: >Kad ćemo na Vranicu? <“