Iz mostarskog ljeta na hladni Mont Blanc

Kad se popneš na vrh Mont Blanca, kako početi, od kraja, sredine ili početka? Još se sliježu dojmovi, još nisam svjesna uspjeha.

Ekipa od 16 planinara spremala se na put prema Chamonixu. Ivan Skaramuca i Brano Arapović u siječnju su najavili kako bi organizirali, te vodili zainteresirane članove HPD Prenj 1933 na uspon Mont Blanca. Suprug, inače novopečeni planinar bez mnogo planinarskog iskustva, ali tjelesno aktivan i fizički prilično spreman, spomenuo je tu mogućnost. Bio bi to zajednički pokušaj uspona na Mont Blanc. Nisam pričekala ni sekundu, kao i obično kada su putovanja i planine u pitanju, idemo! Poslala sam Brani poruku, piši nas dvoje. Prijavilo nas se 16 što je prilično velik broj za takav poduhvat. Počinju pripreme. Nastojala sam svaki vikend otići negdje na planinu. Trudila se uključiti u ture koje su bile fizički napornije i zahtjevnije. Kad sam doznala tko je sve u ekipi za odlazak, nije bilo druge. Mahom su to iskusni dugogodišnji planinari, vodiči, trkači, biciklisti i pokoji “obični” planinar kao ja. Skoro svi, da su se u tom trenutku uputili prema Mont Blancu, sigurno bi bez većih problema uspjeli.

Trebalo je kompletirati opremu, izdvojiti za nove i bolje zimske gojzerice, penjački pojas, dereze, cepin i kacigu. Ostalo sam imala. Moje iskustvo i susret s minusom nije bio zanemariv, poneki uspon s kompletnom zimskom opremom također. Sve to i te kako može biti od koristi. Ali penjala više od 3000 metara nadmorske visine, nisam. Istina, kao niti većina od nas šesnaestero. U planu priprema cijele ekipe bila su dva zimska uspona sa svom opremom. Jedan na vrh Čvrsnice, Pločno, a drugi na Prenj. Vježbanje ispenjavanja, navezivanja, snalaženja u situacijama padanja, čvorova, te općenito korištenja alpinističkom opremom. Dolaskom proljeća i ljepšeg vremena uključila sam i bicikl kao jedan od korisnih kondicionih treninga, ali i trčanje koje je neslavno završilo. Ozlijedila sam stopalo nakon duže pauze i pretrčanih 8km bez očito dobrog zagrijavanja. Nisam htjela riskirati bilo kakvu ozljedu te sam odlučila završiti s trčanjem.

U viber grupi za M.B. pratili smo i bodrili jedni druge. Svi su se ozbiljno prihvatili treniranja u skladu sa svojim mogućnostima. Sama pomisao s kim to uopće penjem M.B. nije mi dopuštala da se opustim. Josip je i onako “nespreman” bio spremniji od mene. Uz sve što je uslijedilo gledajući unatrag pola godine, moram napomenuti koliko je muškom dijelu ekipe lakše. Briga oko obitelji, djece i njihovih potreba, kuhanja, spremanja te općenito ženske odgovornosti unutar obitelji, ne može se niti izbliza mjeriti s muškim obvezama. Vraćam se s posla i vidim Branu vozi bicikl. Pa majka mu stara, lijepo se napapao, možda malo drijemnuo (al taj doduše nikad ne drijema) i ode on sav sretan uzbrdo. A ti Danijela, skuhaj, spremi, vidi što je s djecom i školom pa onda izračunaj je li ostalo imalo vremena i energije za trening. Nisam se htjela opterećivati intenzitetom treninga, bilo mi je bitno da ne izgubim opću kondiciju za planinu, ionako sam mislila dva mjeseca prije odlaska pojačati s treninzima. Inače nas četiri žene smo pripadale ekipi od dvanaest muškaraca. Dva dana prije polaska mene je uhvatila crijevna viroza. Mučnina, opća slabost, bol i kruljanje u želudcu. Kud baš sada! Poduzela sam sve moguće da se osnažim i ne dehidriram.

Dođe i taj dan. Polazimo 12. srpnja oko 20 sati iz Mostara. Troje kolega planinara, Nataša, Dragan i Ile stigli su iz Viteza, Travnika i Kupresa te nam se priključili. Sva oprema s ruksacima stala je u kombi. Vozimo se cijelu noć. Kad vratim film unatrag, pa fino sam se naspavala u automobilu do jutra. Jutro, sedam sati, prolazimo podno talijanskih Alpa kroz živopisna sela.

Tunel Mont Blanc dug je 11,6 km i eto nas iznad Chamonixa oko 12 sati. Prva ekipa s automobilom koja je već stigla do pansiona javlja da je ulazak u sobe tek u 16 sati. Ostavljamo automobile i idemo u prvu šetnju gradom. Prelijep sunčan i topao dan. Eh, kad bi ovakav bio na usponu. Prognoza se popravlja, vrlo je moguće da će i biti. A meni osjećaj govori, da vrijeme će biti dobro. Od vremenskih prilika znatno ovisi i naš uspon. Gradić me, kako sam očekivala, oduševljava. Prepun je turista. Obilazimo trgovine, što sportske robe što klasične trgovine, ali uglavnom brendirane robe s cijenama koje nas vraćaju mislima na Bosnu i Hercegovinu i naša primanja.

Pekarne, restorani, suvenirnice, hoteli, sve se čini kao iz neke bajke u kojoj se nađosmo u trenu. Pronalazimo trgovine koje će nam kasnije koristiti za opskrbljivanje najbitnijim stvarima, jer se nismo htjeli previše nakrcavati svom silnom hranom od kuće. Ulazak u sobu i suočavanje s tijesnim prostorom bio nam je nebitan. Bitno da je krevet udoban, kuhinja prostrana, dostupna tuš kabina s toplom vodom i možemo početi s planom za sutra.

Sutra nas je čekala prekrasna planinarska staza od grada pa do na pola puta prema Aug di Midiu. Svladan uspon oko 1300 mnv i prekrasni pejzaži do ledenjaka Mer de Glace, inače dug oko sedam km i širok oko 200m najduži je ledenjak u Francuskoj. Horizont očarava i ostavlja nas prikovane pogledom prema njegovom vrhu. Ledenjak se u posljednjih 40 godina znatno otopio. Tragovi su očiti i jasni golom oku. Koliko toga će nestati s lica zemlje, a da generacije iza nas neće imati priliku biti svjedocima ljepote koju je priroda satkala.

U podnožju vidimo i planinare koji se kreću uz ledenjak. Silazimo do turističke atrakcije, tunela i skulptura od leda unutar ledenjaka. Do njega se može s više strana, a mi smo zakasnili nekoliko minuta za kupovinu karata za žičaru, pa smo odlučili nekoliko minuta odmoriti na klupama. Započeli smo se spuštati prema podnožju kroz borovu šumu. Nitko nije donio odluku spustiti se vlakom iako je i ta mogućnost ponuđena. Pješačenje će dobro doći nakon silnog putovanja i zgrčenih nogu u automobilima.

Zadovoljna sam, nisam imala većih problema tijekom dana s nemoći i mučninom. Plašila sam se koliko snage sam izgubila, a koliko je uopće u kratkom periodu mogu vratiti prije samog uspona. Predvečerje nosi svoje gušte. Rashlađivanje uz pivo, večera, razmjena utisaka, pregledavanje fotografija, odlazak u trgovinu. Ivan u pravilu odlazi među prvima na spavanje. Određuje vrijeme za polazak ujutro na AiguilleduMidi. Međutim, u 5:30 stiže poruka: nastavite spavati, odlazak se odgađa. Pogledavši kroz prozor jasno nam je, razlog je magla, oblaci i kiša. Taj dan Josip i ja koristimo otići u Lyon, udaljen od Chamonixa oko dvjestotinjak kilometara. Prekrasan sunčan dan, iskorišten za posjetu starog grada i znamenitosti u centru. Kava u gradu, razgledavanje pa ručak. Kad se nakon desetak kilometara šetnje odlučismo napokon sjesti, eto nenadane situacije. Restorane Francuzi zatvaraju između 14 i 15 sati, kad se završava s ručkom, a opet otvaraju u večernjim satima. Jedva pronalazimo fast food s burgerima. Cijena sitnica, 27 eura dva burgera i dva pića. Ostali su iskoristili dan za istraživanje Chamonixa, šoping i opuštanje uz kavu.

Za sutrašnji dan već je odlična prognoza. Žičarom iz grada direktno se uspinjemo na Aiguilledu Midi. Izgleda fantastično i zastrašujuće. Ogromni objekt koji podsjeća na utvrde iz serije Igra prijestolja, smješten na strmim liticama, isprepleten mnoštvom metalnih stepenica, tunela, prolaza, restorana, terasa, vidikovaca te u bezdan ispupčenim staklenim kvadratom u kojem se možete fotografirati s izravnim pogledom na vrh Mont Blanca.

Pri samom izlasku na 3842 mnv osjećamo laganu vrtoglavicu. Koračanje stepenicama je otežano. Opet ne znam je li to moja slabost nakon viroze ili je posljedica visoke nadmorske visine. Nakon obilaska navlačimo svu opremu i silazimo na snijeg niz padinu. Predviđeno je hodanje kako bi postigli bar nešto elevacije, kojom će se tijelo bolje prilagoditi visini to jeste aklimatizirati se prije uspona koji nas očekuje sutra.

U nekim situacijama mimoilazimo se s alpinistima na nešto opasnijim strminama okovanim ledom.

Naveze su već ranije određene. Nas dva bračna para smo u različitim navezama, razumljivo, u slučaju potencijalne opasnosti bolje je biti razdvojen.

Pravimo kraću pauzu za ručak. Upozorili su nas da ćemo vjerojatno osjetiti nedostatak apetita na toj visini. Al što mi klopamo! Meni se apetiti još i otvorio, pa sam to smatrala odličnim znakom oporavka. Svaka kalorija će dobro doći prilikom dana uspona. Na kraju vježbe nas nekoliko je uspjelo otići do staklene kupole fotografirati se. S tim sam misiju za taj dan završila. Neki su u to vrijeme lješkarili na terasama, sunčali se pa i drijemnuli. Ogromna gužva na povratku nazad. Turista je na stotine. Neki su i u šorcevima, suknjicama, sandalama. Ali ti se nisu uputili na snijeg i strminu kao mi. Kasno smo legli, s obzirom da nas čekaju dva dana uspona i nespavanje na Refugedu Gouteru.

Svanuo je dan polaska ka vrhu. Prognoza je obećavajuća, sunce i nešto vrlo malo vjetra. Svi smo uzbuđeni, ali ne uočavam nervozu. Vjerovatno postoji, ali ne izlazi na površinu. Šalimo se pred uspinjačom, zezamo. Došli smo prvi, za živo čudo. Jer sve dosadašnje dane kasnili smo po 15 minuta od planiranog. Iako u konačnici vrijeme prije samog uspona nije bilo toliko važno. Ivan je svo vrijeme opušten, ležeran. Daje upute, savjete, pokoju dobronamjernu kritiku. Osjećajući njegovu opuštenost ne osjećam ni najmanji strah od nepoznatog, ne razmišljam hoću li uspjeti ili ne. Sve ovo već doživljeno u Francuskoj, biti će dovoljno kako bi se vratila sretnija i bogatija za jedno predivno iskustvo. Naravno, popeti se na vrh značilo bi ispunjenje neobjašnjive unutarnje potrebe dosezanja “kraja” puta. Ipak se na ovaj poduhvat ne odlučuje bilo kada i bilo tko. Osluškivat ću svoje tijelo u tom trenutku i donositi odluke tog trenutka. Jer nikad ne znaš kako će tijelo reagirati, koliko ćeš psihički biti jak ili slab. Za sebe sam bila sigurna da imam izdržljivost i mentalnu snagu. Moja jača strana nije brzina niti smatram da je u ovim okolnostima bitna. Strpljivo, polako i staloženo, govorila sam sama sebi.

Oko 7:30 polazimo na žičaru koja nas vodi do tramvajske stanice Mont Lachat na 2074 mnv vožnja vlakom prema polaznoj točki hodanja Aigle Nest traje dvadesetak minuta.

Okolo nas zelene strme padine, viđamo malene živahne svizce i divokoze na nekoliko metara od nas. Eto i uživo maskota i simbola Chamonixa koje se nalaze skoro u svakoj trgovini u obličju plišanih igračaka. Krećemo. Mario se muči s užetom. Kaže nema mjesta u ruksaku niti na ruksaku. Galami sam na sebe. Govori kako nije najmlađi. Na koncu ga stavlja za vrat i krećemo. Prvo lagani uspon, može se reći šetnja. Dolazak do Orlovog gnijezda (LeNid d’ Aigle na 2372 mnv), te nakon otprilike četiri sata stižemo do raskrižja prema domu Tete Rousse na 3200 mnv. Ne zadržavamo se predugo, čeka nas prelazak preko takozvanog Koloara smrti (Grand Couloir). Neki bi prešli samostalno bez navezivanja. Ivan se odlučio na navez. Prvih pet je krenulo. Nije najpraktičnije bilo ići jedan za drugim. Jedan zapne, drugi se pati sa sajlom koja ga vuče sebi, te na taj način gubi ravnotežu. Nakon prvih pet, mudrija odluka bila prelazak po dvoje. Imali smo sreću, nitko nije morao nazad zbog kotrljajućeg kamenja. A sreća nas je pratila i što se vremena tiče, cijelim putem je sunčano i bez vjetra.

Počinje uspon stijenama. Nagib je ponegdje bio u potpunosti vertikalan, ali uglavnom od 30 do 60 stupnjeva. Sajle i klinovi su tu ukoliko se ne netko ne osjeća sigurno te su se pojedini mudro kačili na sajlu.

Navezivanje po ovakvim stijenama za razliku od ledenjaka i snijega, nije mudro. Jer ako netko pada, onda padaju svi. Jedno po jedno, polako, zamka za zamkom, svako je na svoj način penjao. Trebalo je preći 600 metara uspona na “sve četiri”. Goca se probio prvi, nas troje dolazimo za njim. Pogled na početnu točku, a misao se nameće sama po sebi: “Lako” je bilo gore, ali kako dolje? Pristižu i ostali. Nema puno zadržavanja. Gouter je ispred nas smješten na visini od 3835 mnv. Svojom metalik srebrnom bojom izgleda kao svemirska postaja. A što sve čovjek neće sagraditi i napraviti u svojoj nakani dolaska do dalekih i visokih vrhova svijeta, radi pogleda na prostranstva svijeta. Ulazak u dom, njegov unutarnji izgled jednako je impresivan kao i vanjski. Kava začinjena čokoladom, nema slađe okrijepe u ovom trenutku. Kao da sam već popela vrh. Još samo malih malih 1000 metara nadmorske do 4808 m. Neki se muče s glavoboljom, piju tablete. Koliko vidim opet nitko nema problem s apetitom. Sve nas čeka polazak ujutro u 2 sata. Legli smo između 20 i 21 h. Osjetim pritisak iznad sljepoočnica. Pojedini uopće ne mogu spavati, neki tek toliko da otklone umor.

Ustajemo u 1 sat. Pijem tabletu za glavobolju. Sad već jedem na silu, tek toliko da me nešto drži prilikom uspona. Nastojim piti vodu koja je rješenje za visinsku bolest. Navlačimo, provjeravamo i pakiramo opremu. Ne čini se hladno. Ali brzo se uvjeravamo da je to varka. Netko je spomenuo da je oko –10 stupnjeva. Palimo čeone lampe, navezujemo se svako u svojoj navezi i polazimo u 2:20. Mario je ispred mene, a Bojan iza, kao i prilikom vježbi. Pun mjesec nas je počastio svojim odsjajem po ledenim plohama, a nebo bez i jednog oblačka. Ali tko sad ima vremena prepuštanju romantici na planini. I to kojoj planini. Ispred nas i iza nas vidimo svijetla čeonih lampi planinara koji su krenuli prije ili poslije. Meni daju mir i sigurnost, poput ljetnih krijesnica, jer planina je “krcata” planinarima. Silim se da pijem vodu. Bojan svakih par minuta pita jesmo li dobro, kako se osjećamo. A ne znam zašto ja njega ne pitah kako je on? Valjda mora biti dobro, čim pita. Nataša se ne osjeća najbolje, muka joj je, povraća joj se. Došli smo do skloništa Vallot na 4362 mnv i unutra se “potiskali” čekajući Ivana, Josipa i Natašu.

Navlačim još jedne čarape jer su mi se prsti počeli mrznuti. Napokon su stigli. Nataša neće dalje, Zvonimir također. Lorna se dvoumi. Odluka je pala, nas 13 polazimo, njih troje nas čekaju u skloništu. Još samo 400 metara do vrha! “Samo” se pretvorilo u beskraj. Kisik je sve rjeđi, tijelo se odupire naporu. Moje noge su preteške. Netko je osjetio problem s plućima, netko s glavoboljom, ja ništa od toga, ali noge. Noge su poput olova. Svanulo je jutro. Vrh ne vidim, vidim samo novo, pa novo, pa novo brdo. Prelazimo žilet. Nisam sigurna je’l to taj žilet. Da, čini se opasno. I s jedne i s druge strane, strme litice se obaraju za oči nedogledne provalije. Ali ima dovoljno prostora proći bez problema. Ipak tih pedesetak metara koračamo oprezno. Ispred sebe vidim Josipa i Ivana. Pa ide to njima fino. Valjda ne stvaram problem Bojanu koji je nazad? Valjda ne kočim ekipu koja je iza? Mimoilazimo se s nekoliko planinara. Jedan od njih mi govori: još dvije minute, još dvije minute.

Koji osjećaj, stigli smo! Polako se primičem, stižemo minutu za minutu jedni za drugima. Njih nekoliko nas snima, čestitamo jedni drugima. Josip mi prilazi. Preplavile su me emocije. Suze su same krenule. One olakšavajuće radosnice. Sjetila sam se svoje tri djevojčice. Koliko žrtve, vremena, priprema, odricanja od zajedničkih trenutaka, odsutnosti, odgovornosti i samoodgovornosti, discipline, radi ovog trenutka. Sad je sve lakše, sad se opet napunih energijom, vjerojatno od adrenalina koji se nagomilao u krvi. Ma nije ovo tako teško. A nije ni lako! Grlimo jedni druge, fotografiramo se, zadovoljstvo dolaska na vrh vidljivo je na svima. Blaženka i ja se slikamo same, ipak smo nas dvije pratile u stopu njih jedanaest bez većih poteškoća. Ako je neko sumnjao, sad više ne sumnja. Već pristižu i čestitke planinara iz našeg društva u Mostaru, prijatelja, rodbine. Njihove riječi dodatno nas preplavljuju osjećajem ponosa zbog pobjede nad samim sobom.

Povratak nazad nakon tridesetak minuta s osjećajem ushićenja. Međutim nema vremena za neoprez, veselje i razmjenu dojmova. Silazak s planine uvijek mora biti oprezniji od penjanja. Iako, sad se sa svakim metrom pluća lakše šire, noge su lakše i lakše. Umor se morao nadići, čeka nas vertikalna stijena i silazak s Goutera. Put do vlaka se oduljio, ali stigli smo na vrijeme do posljednje vožnje. Dolazak u pansion. Večera, a Josipu opet nije bilo teško ispeći palačinke. Pa postoji li slađi san od onog nakon postignutog uspjeha i iscrpljujućeg puta?

Od srca zahvaljujem svima u ekipi, na veselim trenucima, korisnim savjetima, međusobnom razumijevanju, zajedničkim koracima. Na svemu što smo prošli kroz pripreme. Ivanu na organizaciji ekspedicije, strpljenju i budnom oku na svakom od nas. Branimiru na silnoj elevaciji i kilometrima. Miroslavu na posuđenoj opremi i brzini kojom hoda. Bojanu na pažnji, brizi i visoko izraženoj planinarskoj etici prema svakom čovjeku na planini. Suprugu Josipu, pogotovo na trpljenju svih mojih mušica, odsutnosti od kuće i razumijevanju prema mojoj strasti. Mojim djevojčicama na ljubavi, zrelosti i poštovanju koju pokazuju, iako se mama često izgubi po obroncima planina.

Žrtva je sastavni dio svakog uspjeha, a strast pokretač. I jedno i drugo smo prošli svi skupa. Kažu neki da je ovo hrabrost. Ako jeste, hrabrost nije odsutnost straha, hrabrost je suočavanje i pobjeda nad strahom. Što god da jeste, bez objašnjenja ili s objašnjenjem, ljudi koji se odluče na ovakav životni poduhvat, unutar sebe osjećaju neobjašnjivu unutarnju potrebu za upoznavanjem nepoznatog i teško dokučivog. Dijelimo strast i želju.

(Danijela Tomičić)

//]]>