Nema Mljeta do Mljeta ovoga ljeta

Uspon na Dinaru (Sinjal), 1831 m/nv
5. May 2015.
Ispraćaj zime na Vranici
12. May 2015.

Ljudi iz HPD Prenj 1933 su svojim članovima ove godine odlučili ponuditi nešto drugačije prvomajsko druženje od dobro nam znanih roštiljskih budnica i prateće koreografije. Primamljiva ponuda trodnevnog izletovanja na otok Mljet bila je rezervirana za 20-ak sretnika s najbržim prstom, s članskom iskaznicom društva. U mom slučaju konačna odluka o učlanjenju ekspresno je donijeta, jer nikako nisam htjela propustiti priliku posjetiti Najzeleniji hrvatski otok, iz priča bliskih priljatelja i kolega, gotovo pa mitsko mjesto savršeno za odmor. U petak ujutro čekajući nestrpljivo polazak na trodnevni izlet, složili smo se da pomalo zapanjuje podatak da je od 19 izletnika samo njih troje već posjetilo Mljet, udaljen svega 100 km zračne linije od Mostara. Ni ne baš sjajna vremenska prognoza nije poremetila entuzijazam izletnika, kojima su se specijalno za ovu prigodu pridružili Ogi i Jelena iz Kozarske Dubice. Već legendarni kombi društva, natovaren svim potrebnim za otočke putešestvije, te nezaobilaznom gitarom i harmonikom, bio je spreman za novu avanturu.

Da iznenađenja ne bi nedostajalo pobrinuo se predsjednik Društva Miro Mihalj koji nas je na jutarnju prvomajsku kavicu odveo u Ljubinje, malo usputno istočnohercegovačko mjesto, ne baš odveć znano kao usputna stanica putnika namjernika. U ugodnom hladu kestena, nakon kupnje zadnjih sitnica za ugodan boravak na Mljetu shvatili smo da je i vrijeme definitivno na našoj strani. Ozareni suncem i sad već potpuno razbuđeni krenuli smo put graničnog prijelaza Čepikuće, koji je garantirao izbjegavanje većih prazničnih prometnih čepova. Pun pogodak! Iako je bilo sumnji da bismo mogli zakasniti na podnevni trajekt u Prapratnom, pojava žutog kombija iza zavoja na ulazu u trajektnu luku u 11.45 značila je da sve teče prema planu.

Trajekt na liniji Prapratno-Sobra jedan je od romantičnijih na kojima sam putovala. Stolice pastelnih boja koje neodoljivo podsjećaju na sladoled, središnje pokretne stepenice, te one s rađenom bravarijom koje vode na palubu, bile su dovoljne da zaključim da je ovo meni najljepši Jadrolinijin trajekt. Ugodna četrdesetnominutna vožnja na blagom proljetnom povjetarcu proletjela je za čas, i već nakon 15-ak minuta od iskrcaja u Sobri bili smo raspoređeni po sobama sa pogledom na zaljev. Cijena smještaja van sezone bile iznimno povoljna, na čemu treba zahvaliti našim domaćinima Mari i Damjanu iz Nacionalnog parka Mljet, koji su i osmislili našu trodnevnu otočku rutu. Zaljubljenici u prorodu i entuzijasti koji naprosto zrače pozitivnom energijom i koji su se zamijenivši svoj dom na kopnu ovim mljetskim brzo prometnuli u najbolje promotore otočkih znamenitosti.

Kako smo ipak stigli na Mljet na Praznik rada nismo baš žurili sa aktivnostima. Odmor je počeo kako i priliči najboljoj lokalnoj maniri, ispijanjem kave na verandi i ugodnim razgovorima planinarskim te upoznavanjem s domaćinima. U maniri pravih pustolova neki su ipak brzo pohitali upoznati Sobru. Mjesto je naselje novijeg tipa i vjerojatno najpoznatije po uzgoju ribe orade i lubina. Kratkom šetnjom probijenim putevima dospjeli smo do prekrasne uvalice na kojoj je palo i prvo ovosezonsko kupanje- naravno samo za najhrabrije! Unatoč predivnom okruženju već tu smo se upoznali sa gorućim problemom Mljeta – naplavinama otpada iz Albanije i Italije koje godinama onečišćuju uvale i plaže i zadaju glavobolju ljudima iz Nacionalnog parka. Na preporuku Mare i Damjana drugi dio ekipe za prvi đir po otoku odabrao je kraću biciklističku rutu. Nakon laganog zagrijavanja naša raznolika grupa bila je spremna za upoznavanje s otočkim znamenitostima.

Prva na redu je bila Odisejeva špilja, prema lokalnoj legendi dom nimfe Kalipse, koja je tu sedam godina držala zatočenog grčkog pustolova. Put do pećine počinje u Babinom Polju, jednom od najdužih naseljenih mjesta u Hrvatskoj ispod kojeg se prostire, po riječima naših domaćina, treći najveći maslinik u zemlji. Samo polje je prije 100 godina bilo u potpunosti obrađeno dok se danas svojom zaraslošću izvrsno uklapa u dominantno zelenilo otoka. Put do Odisejeve špilje odnedavno je betoniran za bolji pristup turistima, a postavljena je i turistička signalizacija. Sama pećina, impresivnih dimenzija, sa strmim prilaznim usjekom dominira krajolikom, a neobičnost prizora je u tome što se u vidnom polju iza pećine prostire otvoreno more. Od prošle godine pristup pećini je ograđen ali najhrabriji u našoj skupini, nisu propustili priliku spustiti se do samog ulaza strmom liticom neobično ružičaste boje, u potpunom kontrastu s plavetnilom mora koje ga okružuje. Ono što je mene impresioniralo možda i više od same pećine su hridi koje je okružuju s morske strane. Ispeglane bijele ploče za savršeno promatranje zalaska sunca, u kontrastu sa oštrim stjenama koje lome valove doista oduzimaju dah i na trenutke podsjećaju na ocean. Pogled se pruža na otvoreno more i u tili čas se vidite ovdje ljeti, kako lijeno upijate zadnje zrake sunca uz osvježenje koje od prošle godine nudi improvizirani kafić Kalipsa, aka pansion s tri zvjezdice, kako je u šali pojašnjeno na zidiću kamene kućice. Čarobno mjesto koje trenutačno asocira onu znanu ‘ko to more platit’ apsolutni je prvak po broju fotografija, selfija i ostalih -ija tijekom cijelog boravka. Sasvim zasluženo!
Nakon povratka u Sobru konačno je bilo vrijeme za prvomajski roštilj. Koliko se u zdravi planinarski život uklapa mesna gozba u 23 sata, nisam sigurna, ali da je to bila najbolja prvomajska fešta u Sobri u mnogo godina nimalo ne sumnjam. Optimistične najave da će nam zalihe od 15 litara vina biti dovoljne i za poklon domaćinu pale su u vodu i prije nego je servirana prvomajska večera. Dobili smo nova pojačanja iz Društva, a pridružili su nam se Damjan i Mare pa smo žustro prionuli na dugo isčekivanu večeru. Gitara, red viceva, red pohvala roštilj majstorima, red pjesme došli smo i do harmonike…i tako do 4.30.

Drugi dan u našoj maloj vali počeo je kišom. Ni to nije omelo planove za posjet najatraktivnijoj mljetskoj plaži Saplunari i, kažu oni koji su bili, ništa manje atraktivnoj plaži Limuni , pješčanoj oazi nalik onim filmskim sa južnih mora, koja je izmamila još kupača u našoj grupi. Ne nudi se baš svaki dan mogućnost kupanja na plaži iz Survivera, pa ni na baš ugodnih 16 stupnjeva, šta jest jest. U vlastitoj nesmotrenosti sam preskočila taj izlet tješeći se da sivi oblaci i pješčana plaža ipak ne idu skupa i da duži san u mom svemiru nikad, nikad nije na odmet. U međuvremenu su se oblaci razišli pa smo nastavili po planu penjući se na najviši vrh otoka Veli grad na 514m visine. Impresivnije od samog vrha kojeg krase bazne stanice bila je šetnja kroz šumu, koju ću bez imalo dvojbe nazvati najmirisnijom rutom svog dosadašnjeg planinarskog staža. Pogled usput su pljenile prirodne atrakcije, prirodno blato iz kojeg Sobra crpi onu pomalo žućkastu ali ipak pitku vodu, te bezbrojne tek procvjetale šumske ciklame. Iako to mnogi prekaljeni planinarski vukovi u grupi nisu očekivali, uspon na sam vrh po oštrim stijenama bio je pravi planinarski izazov. Usput nam je Damjan pričao otočke priče i legende o strahu od gusara i improviziranoj peškariji u brdu, podivljalim pitomim kozama, dovođenju mungosa na otok na kojem od tada gotovo da i nema zmija… S vrha se pružao impresivan pogled na vrhove južne Dalmacije, koji su nudili kontinentalnu vizuru brdsko-planinskih slojeva i na trenutak se u oko teško uklapalo more koje sve okružuje. Nakon silaska i hladnog piva sa pogledom na još jedan raskošan zalazak , bilo je vrijeme za novu, ovaj put lokalnu, gurmansku poslasticu – lubin na gradele.

Naprosto sam impresionirana dalmatinskom baštom naše gazdarice- blitva, peršun, celer, rukola sve u respektabilnim proporcijama i nadohvat ruke. Treba još peršina- ma nije greda! E kakva je to gozba bila! Dvadeset odraslih ljudi za stolom i nitko ne progovara 30min, a onda žamor, redaju se komplimenti za pripremu ribe, salata, a i otočko vino stiglo je u pravi čas – tik prije gradelenog lubina! Tu večer nismo pjevali već slušali uvijek zanimljive zgode najstarijeg člana naše grupe Cvitana, povremenog stanovnika, Malmea, Mostara, Sarajeva, … kojemu je ovo bio treći planinarski posjet otoku.

Mljet je drugi najstariji nacionalni park u Hrvatskoj pa smo poslasticu posjeta tom impresivnom prirodno-povjesnom kompleksu ostavili za kraj našeg boravka na otoku. Pitoreskno selo Goveđari u središtu nacionalnog parka, te prolaz kroz rimsku palaču u Polači, dali su naslutiti kakve nas sve atrakcije čekaju na završnom izletu. Damjan je ispravno smatrao da neizmjernu ljepotu Nacionalnog parka Mljet prvo trebamo vidjeti u svoj njegovoj grandioznosti, dokud nam pogled seže. Prvo odredište stoga je bio vidikovac Montokuc s kojeg se pruža impresivan pogled na Mljetski kanal, Veliko i Malo jezero, otočić sv.Marije sa benediktinskim samostanom, te otvoreno more na jugu. Šume Mljeta tu su me ostavile bez daha. Tijekom tih 45 minuta koje smo proveli upijajući prirodnu divotu pomislila sam da na Mljetu nikad nije bilo požara, da je to najgušća i najviša šuma koju sam vidjela u Dalmaciji. Nikakvo iznenađenje nije mi bilo čuti Damjana kako govori da je Tito svoju rezidenciju htio prvobitno izgraditi ovdje, da je zbog toga proširivan i mljetski kanal, da bi se ipak na kraju odlučio za Brijune.
Sa Montokuca smo se spustili u mjesto Soline, u kojem je izgrađena brana za zaustavljanje naplavnog smeća, odakle je krenuo naš obilazak kompleksa mljetskih jezera. Damjan je za rutu odabrao stazicu uz samu obalu jezera, omogućivši nam tako doživljaj nevjerovatnog spektra mirisa i boja koji, složili smo se, ne može zabilježiti nikakav fotoaparat. Većina nas je šetala stazicom zamišljajući ljetna ljenčarenja na samotnim stjenama u hladu guste borovine, kujući planove za ljetovanje na otoku i obaveznim dolaskom biciklom slijedeći put. U samom središtu nacionalnog parka ukrcali smo se na brodić koji nas je prebacio na otočić sv. Marije koji je, sasvim opravdano, jedan od najpoznatijih motiva hrvatske turističke promidžbe. Impresivan benediktinski samostan iz 12.stoljeća, okružen gustom borovinom, kristalno čistim tirkiznim jezerom i smirujućim cvrkutom ptica svojevremeno je bio jedan od najluksuznijih hotela u bivšoj Jugoslaviji. Ni na trenutak nisam pomislila da bi moglo biti ikako drugačije. Nadam se da će obnova biti brzo gotova i da će posjetitelji moći posjetiti samostanski vrt koji i sa poprilične udaljenosti mami svojom raskoši.
Nakon sve te krasote u obimnim porcijama, nije nam preostalo ništa drugo nego zaputiti se na plažu Malog jezera i u laganom predahu pokušati sabrati dojmove.Temperatura od oko 18 stupnjeva izmamila je dodatne kupače pa je pao i prvi ovosezonski picigin. Mi ostali smo iskoristili predah da uhvatimo malo boje, da se brate vidi da smo ipak bili na moru.
Na putu prema Sobri saznali smo da je to što smo vidjeli u protekla tri dana bio samo mali mamac da dođemo opet i upoznamo još skrivenih bisera koji nam naši domaćini Mare i Damjan nude na otkrivanje. Ponuda koju ćemo teško odbiti!

Mljet nas je ispratio blagim povjetarcem i još jednim čarobnim zalaskom sunca, a široki osmjesi na našim licima tijekom vožne trajektom značili su samo jedno- VELIKA hvala, i da, vidimo se opet!

Tekst: Meri Musa

//]]>