Topla zima na Volujku i oko njega

Šetnja na Omrčenicu
10. March 2015.
Obilježen svjetski dan voda šetnjom uz Ružićki potok
22. March 2015.

Kada smo tog petka izašli iz kombija na Čemernom mrak je  već bio pao po debelom sloju snijega i cijeli kraj ušuškao u tišinu. Nazuli smo krplje, zaprtili se slatkim teretom ruksaka i lagano zagazili kroz prhki snijeg. Iako je nebo bilo puno treperavih zvijezda po zraku su lepršale pahuljice i svojim letom oživljavale večer. Jedna za drugom, male lampe su hodale kroz mrak noseći sa sobom svaka svoju suknjicu svjetla. Škripuću krplje, pršti snježić, tek tu i tamo neko se nakašlje ili šmrcne. Lijepo je. Svako se ubacio u svoje misli i svoj ritam, lovimo svako svoj dio zadovoljstva koju nosi tiha zimska noć. S naše lijeve strane teren se obara u mrak a zdesna se penje, opet u mrak. U mraku slutimo grebene i doline. Ispred mene krplje rasipaju snijeg, iza mene snopić svjetla traži cilj na kojem će se zaustaviti, tu i tamo uz put tragovi divljači. Trapavim krpljaškim korakom, kroz divno mirnu noć stižemo do doma gdje nas uz razigranu vatru u kaminu, s loncem vrućeg čaja, dočekuje Milan, naš domaćin iz PD Volujak. Uz čaj i večeru kroz razgovor se pomalo upoznajemo nakon čega nam pokazuje spavaće sobe koje su tako lijepe i neodoljive da odmah idemo zaleći. Divota! Ovdje je mrak mrak i tišina tišina, tako da i odmor postaje odmor.

Ujutro u 6h ekipica za Volujak je već na nogama, doručkujemo, spremamo se i krećemo . Ostali će se predati užitku dugog spavanja, pa šetnjama podno grebenja, pa onda fotografiranju, osluškivanju, promatranju našeg uspona i da, – kuhanju! Lijepo nam je. Nije previše hladno, ima malo vjetrića, ima nešto i oblaka i puno, puno snijega, ne može bolje. Putanju iz doline prema vrhu znamo otprilike, ali kad je sve bijelo i kad nismo na svom terenu da znamo svaku izbočinu i svaku udolinu onda od prve pogoditi pravi put i nije baš lako, ipak nakon lutanja koje nam je uzelo, ili darovalo, kako ko već na to gleda,  satak vremena ubadamo pravu stazu i dolazimo na odredište. Priroda je usput divno ukrasila snijegom pokriveni prostor, kao da je po njemu prosula niske perli i milijune malenih rascvalih klinčića. Takvo što prvi put gledam, nevjerojatno je lijepo. Vjetra na vrhu nije bilo pa smo s mirom odmarali uživajući u prostranstvima koja su se razastrla pred nama i u hrani koja je konačno došla na red. Je li nešto lijepo zato što je lijepo ili zato što dugo ne traje, nebitno je, bitno je da je nama lijepo ali da ipak moramo dolje.
Sunce grije, snijeg je mekši pa se više i lijepi za dereze, korak-dva pa kuc-kuc cepinom po derezama. Kuglice snijega se kotrljaju niz padinu. Na strmijim dijelovima otpenjavamo, pa se opet dižemo i hodamo pazeći svako na sebe. Neočekivano brzo stižemo u dolinu gdje se susrećemo s ostatkom ekipe koja je uživala u šetnji i, činilo se, kojoj se baš i nije išlo u dom.

A topli dom se sav raspilavio od vatre, sav u mirisima hrane: miriše juha, miriše meso, kava, čaj, pa kanda mirišu i kolači, ali bome miriše i krevet, za svačiji apetit ponešto. Kako divan, divan dan!

I bi noć i novi dan,  dođe i nedjelja. Kavica, doručak (sunce je već visoko i nebo se plavi) i razgovori ugodni naroda planinarskog. Gradit ćemo iglu? Kopat ćemo vučju jamu? Vježbat ćemo sidrišta? Ići ćemo kući? Ma, mi se brzo složimo, svako radi što želi, tako da smo napravili iglu, vježbali izradu sidrišta u snijegu, spakirali se, naručili ručak u Nevesinju i lagano put pod noge. A to je tek bio put za božje miljenike. Ne može čovjek da se ne veseli kad mu bude tako lijepo. Kud god da se okreneš savršenstvo pred očima. Brda, doline, grebeni, vrhovi; Zelengora, Volujak, Kuk, Leberšnik; a dan je takav da to sve izgleda nekako pitomo i ušušno pa se duša razgali od miline. Na svakom koraku poželim stati i ostati još koji satak, ali mora se ići jer neće se ručak sam pojesti, je li tako?

//]]>